Majke svijeta su uvijek mlade
Između jest i nije raširila je nožne prste, nokte lakira u crno,
i papirnatih joj maramica dajte, ako boga znate, pa prelazi na ruke Uostalom, priložite što imate, pomak u fazi, stisnute oči,
i zaista, i dakle, i zašto ne Ustiju punih
divovskih cvjetova svjetluca ni o čemu, ako vam to nešto znači I lijepo joj se okreću oči, lijepo se kreću ramena, lijepo se njima okretati,
tako govoriti, istovremeno šutjeti, svakome sebe dodavati, i sve ih spiskati
Tu su
– hodnici metroa –
I mršavko, u svako ljeto toplo upakiran,
više u meditativnom nego moliteljskom stavu, duž zida tražeći okuku
da se svrne s voljom,
i onaj da je ikad išta dobio,
i debeljuškasta, kliker-očicama zveckava, grli se i rukuje iznad svojih zavežljaja,
pa često jede što se u kvartu kuha
Tu su i oni boreći se u zadnjim redovima
za bolje mjesto, nasuprot silaznih stepenica, podoka pogleda, koljena nažuljanih
na dubokobrujećoj mahovini,
svi nahvatani po uličnim bujicama, čude se neljudskim glasovima
koji odzvanjaju hodnicima, kao da vukodlaci silaze
Ritam grada
Razvučena je majica zanosi, jedri na otisnutom listu marihuane,
vješto batića nožicama, iza sebe namata prazninu, za njom se ništa ne vuče
Otac na rame podigao kanu, dugačku krišku lubenice,
prevozi obitelj u voćno blagostanje Istočnjak, jedva pošumljene lubanje,
a šiške mu raščešljane, četkom polunadignute, crveno obojene, ide i on
kud god ga lahor njegovih fantazama zanosi
A ona, čeka tijelom, nalaktila se na ogradu i stražnjicom zvjerka Ali, kad zahladi,
i zimska odjeća nadgornja ljetnu, razmaknu se kontinenti
i u mrazno more sunovrate se svi u kratke spojeve, na drhtanje
Zelen-lik
Bicikl je nadogradio
kojekakvim prečkama, jedva dočekao da ih u jarko zeleno oboji,
dodao biljke i papagaja, a sebi zelen šešir,
i tako zelen, okićen pogledima, podrugljivim frulicama,
gura sebe kroz raznobojnu kramu, pogledava nas hipnotizerski, njegov fokus je iza, uvijek iza,
jer tako se podnosi blizina
