I u književnosti može biti kao na filmu ako autor majstorski montira povijesne činjenice i fikciju poput Daniela Kehlmanna u romanu Kao na filmu. Teško je reći bi li se njegov junak Georg Wilhelm Pabst, jedan od najvećih njemačkih filmskih redatelja svoga vremena, složio s ovakvom interpretacijom svoje životne priče, ali morao bi piscu čestitati na umijeću da nam prenese unutarnje sukobe i moralne dvojbe umjetnika koji se u naponu stvaralačke snage zatekne u režimu Trećeg Reicha.
I stvarni Pabst, baš kao u ovom romanu, od tog se režima pokušao spasiti bijegom u Hollywood, gdje mu ni dogovori s velikom Gretom Garbo nisu donijeli slavu kakvu je priželjkivao i kakvu je imao kod kuće.
Pabstovi filmovi bili su među umjetnički najuspješnijima 1920-ih, a obilježili su ih društvena i politička pitanja, duboki psihološki uvidi, nezaboravne ženske protagonistice i sukobi pojedinca s kulturom i društvom.
I sam Kehlmann u romanu oslikava taj sukob kroz pritiske društva i industrije s kojima se nose njegovi junaci.
Pabst se školovao u Beču, a s 20 godina započeo je karijeru kazališnog glumca u Zürichu. Nastupao je u Berlinu, New Yorku i Salzburgu u Austriji prije nego što se okrenuo filmu. Njegov prvi uspješan film kao redatelja bio je Die freudlose Gasse (1925.; Bezradna ulica), koji je postao međunarodno poznat kao sumorno autentičan prikaz života u inflacijom opterećenom poslijeratnom Beču.
Tijekom 1920-ih i 1930-ih zauzeo je ljevičarski stav pa tako filmovi sadrže jači naglasak na međuodnosu društvenih uvjeta i pojedinca. Iako je uspješno išao u korak s velikim promjenama na filmu, kao što je prijelaz iz nijemog u zvučni, do sredine 1930-ih ukupna kvaliteta Pabstovih filmova opadala je.
No sve ono što mu se događalo kad se spletom okolnosti vratio u domovinu, gdje mu nude da opet snima, ali po narudžbi Hitlerova Ministarstva propagande, Danielu Kehlmannu bilo je sjajan materijal za roman o pojedincu na vjetrometini povijesnih zbivanja. Kroz retrospektive, introspektivne trenutke i interakcije s drugim likovima, roman istražuje kako prošlost oblikuje sadašnjost, kako se ljudi nose s gubitkom umjetničke slobode i kako se bore za očuvanje vlastitog identiteta u turbulentnim vremenima. Prošlost je prikazana kao izvor identiteta, ali i teret koji ih sputava u sadašnjosti.
Stvarni Pabst se u Njemačku vratio na početku Drugog svjetskog rata gdje je režirao povijesne filmove koje mu je nametnuo nacistički režim. Iako je kasnije tvrdio da prezire te filmove te je nakon rata snimio nekoliko filmova u kojima strogo kritizira nacističku vlast, suradnja s Trećim Reichom ga je obilježila i ometala u karijeri.
Kao na filmu ipak nije samo portret jednog čovjeka, nego i duboka meditacija o moći filma, krhkosti ljudske savjesti i cijeni koju plaćamo za odluke koje donosimo u izazovnim vremenima. Kehlmannov elegantan stil i uvjerljivost u oživljavanju jedne epohe, ali i duhovitost u nagađanju o redateljevim mukama čine ovaj roman istovremeno napetim trilerom i pomalo sarkastičnom moralnom dramom ostavljajući čitatelja da se zapita gdje je granica između umjetnosti i odgovornosti i koliko kompromisa može podnijeti ono što zovemo općim dobrom.
Knjigu prevela Latica Bilopavlović Vuković.
