“Prosječan čovjek provede trideset i tri godine života spavajući.” Naginje se bliže, dovoljno da osjetim dašak skupog parfema. Ovo je obično trenutak kada znam. “I time se baviš?”
“Da.”
“Specijalist si za spavanje?”
“Proučavam ljude koji čine zločine u snu.” Ispred mog imena na vizitkarti stoji “Dr.” Dr. Benedict Prince, Klinika Abbey, Harley Street. Specijalist sam za poremećaje spavanja. Nigdje ne navodim da sam liječnik. Shvaća da se ne šalim. “Kako je to uopće moguće?”
“Nikada se ne zapitaš što si mogla napraviti dok si spavala?” Većina ljudi baš negdje u tom trenutku osjeti nelagodu. Većina zločina sadrži komponentu distanciranja. Uživamo u pričama o ljudima koji su baš poput nas, ali, istodobno to i nisu. Sa spavanjem, međutim, to nije slučaj. Spavanje nam je svima zajedničko, noć i dan su konstanta.
“Kakve zločine?”
Nije promijenila temu. I dalje me sluša. “Najgore.”
“Zar se ne probude?”
“Ne ako mjesečare. Poznavao sam pacijente koji su u snu zaključavali vrata i vozili automobile. Neki ljudi u snu čak i ubijaju.”
“Pa valjda bi se toga sjećali?”
“Prema borama oko očiju rekao bih da si noćas spavala pet i pol sati.” Mršti se. “Tako je očito?”
“Sjećaš li se ičega što se dogodilo u tih pet i pol sati?” Zastane, podboči bradu desnom šakom. “Nešto sam sanjala.”
“Što primjerice?”
“Ne sjećam se.”
“Što samo potvrđuje ono što sam rekao.”
Pogled joj se naglo mijenja. Gleda me drugačije. Govori glasnije, govor tijela joj je živahan. “Čekaj, bio je onaj slučaj… Kako se ono zvao…”
I tu stvar završava. Žene s kojima izlazim rijetko izdrže i ovoliko. Dosadi im slušati o mom poslu. Uplaše se priča o zločinima počinjenim u snu i pobjegnu. Ako ni to ne upali, posljednja stvar redovito me dokusuri. Nijedna ne ostane kada shvati tko sam. Nijedna.
“Anna O.”, kažem. Ispijam posljednji gutljaj vina – skupog merlota, da stvar bude gora – i posegnem za jaknom. “Ti si onaj tip. S one fotografije. Onaj psiholog.”
Slabašno se nasmiješim. Pogledam na sat. “Da”, kažem. “Bio sam.”
Fotografija koju spominje osvanula je na naslovnicama svih velikih dnevnih novina nakon toga – nakon brutalnog, krvlju natopljena finala. Sudbonosnog trenutka nakon kojega ništa nije moglo biti isto. Prije izgona i pada. Lik s naočalama, razbarušene kose i pomalo šminkerski odjeven. Otada sam se promijenio. Brada me je postarala; kosa je na vrhovima posijedjela. Naočale su mi glomaznije, više ne podsjećaju na nešto iz odjela za rekvizite filmova o Harryju Potteru. Oči i lice, međutim, ne mogu promijeniti. Druga sam osoba. Ista sam osoba. Čekam pitanje, jer mi to pitanje uvijek postave. O jedinom misteriju koji, unatoč svemu, i dalje opstaje. Dijeli obitelji, supružnike, čak i prijatelje.
“Je li bila kriva?” pita me žena s kojom sam na spoju, ili, točnije, žena s kojom sam bio na spoju. Jer, za nju sam sada tek predmet morbidnog zanimanja, anegdota za Božić ili Novu godinu. “Kada je izbola onih dvoje ljudi… je li se doista nekažnjeno izvukla?”
Knjigu je s engleskoga prevela Alenka Mirković-Nađ.
