Nagradu Zvonko Milković 2020., koju ogranak Matice hrvatske u Varaždinu i Gradska knjižnica i čitaonica “Metel Ožegović” dodjeljuju za najbolju zbirku pjesama intimističke i/ili zavičajne tematike, dobila je Monika Herceg za knjigu Vrijeme prije jezika (Fraktura, 2020.; urednici Roman Simić i Mateja Jurčević).
Ove godine na natječaj su pristigle 22 knjige, a povjerenstvo u sastavu Mario Kolar (predsjednik), Lada Žigo i Ernest Fišer u uži je izbor uz zbirku Monike Herceg uvrstilo još i knjige Havana blues Tomislava Marijana Bilosnića i Smiljko i ja si mahnemo Eveline Rudan. Nagrada koja ime nosi po istaknutom varaždinskom pjesniku uručena je Moniki Herceg na svečanoj dodjeli 22. listopada 2020. u Gradskoj knjižnici i čitaonici ”Metel Ožegović” u Varaždinu.
U ime prosudbenog povjerenstva njegov predsjednik Mario Kolar u obrazloženju je napisao:
“Nagrađena zbirka pjesama (…) nastoji svijet oko sebe sagledati lakoćom ptice, nježnošću tišine i mekoćom ljubavi. Pokušaj je to ustvari da se pjesnički definira što je to ljubav, unatoč svjesnosti da to nije moguće, zato što ljubav nije dosegljiva jezikom, štoviše, jezik zamućuje i gotovo onemogućuje njezino spoznavanje – jer, bez jezika ljubav bi jednostavno bila ljubav, a ovako je pojam, ideja, što li već. (…)
Monika Herceg uspjela je u svojoj trećoj pjesničkoj zbirci zadržati dio sasvim osobite pjesničke individualnosti predstavljene u antologijskoj prvoj zbirci, koja se očituje prije svega u brutalnoj iskrenosti lirskog glasa i problematiziranju čovjekove ranjivosti. Poslije možda preradikalnog odmaka od prve zbirke koji je predstavila u drugoj (Lovostaj), u ovoj trećoj Monika Herceg kao se da ipak znatnije vratila prvoj, ako prema Početnim koordinatama, koje zasigurno pripadaju najznačajnijim domaćim pjesničkim zbirkama posljednje dekade, a možda i šire, smijemo omjeravati sve što će poslije napisati. Da ne bih previše potencirao takav pristup, koji nije, međutim, niti sasvim pogrešan, ustvrdit ću još samo da se poslije spomenutog pjesničkog prvotiska, koji je bio okupiran djetinjstvom, obiteljskom genealogijom i ruralnim zavičajem, te Lovostaja, koji se okrenuo društvenoj pragmatici, pogotovo feminističkom okularu, Monika Herceg u zbirci Vrijeme prije jezika, čini mi se, znatnije vratila tankoćutnoj analizi ljudske fragilnosti i potrebi za ‘zarastanjem’ – dakle za ljubavlju – poslije ožiljaka koje život neumorno ostavlja. Poveznica s objema prethodnim zbirkama najvidljivija je pak na planu pjesničkog diskursa, koji obilježava slobodni, uglavnom kraći stih bez interpunkcija, kao i osebujna metaforika i sugestivnost, koji su već postali zaštitni znak naše pjesnikinje.”
Knjigu Vrijeme prije jezika možete naručiti ovdje.
