Učiteljica
A u koju si ti školu, sine, išao? – pitala je, da nekako razbije šutnju.
– Nisam ja ničiji sin, moja je mati preselila – mrko je odgovorio.
Ona se na to povukla, samo je umukla, uvukla još malo glavu među ramena, i nastavila hodati. Asfalt je bio vlažan od jutrošnjeg pljuska, ali je sjalo sunce i sve naokolo je mirisalo, kao što ljeti u ovom gradu zamiriše nakon kiše. Vidiš, eto ti i rime, pomislila je, rastjerujući nelagodu: zamiriše nakon kiše.
Ispred je išao crni, visoki. Njega je znala. Prije rata je stajao tamo ispred samoposluge kod Svetoga Ante, pušio i pio pivo iz flaše. Ponekad bi ljudima utovarivao ćumur u podrume. Danguba, ali dobroćudna. Znao je pozdraviti.
Sad ide i ne osvrće se. Puščana cijev mu udara o gajku na opasaču, pa se sa svakim drugim korakom čuje taj čudni metalni zvuk. Mimo njega ništa. Samo zvuk njihovih tenisica po mokrom asfaltu. I tapkanje njenih papuča.
Kada su došli, bili su strogi. Nisu joj dopustili da obuje poštene cipele, nego tako u papučama. Valjda su se uplašili. I njima je ovo sve novo. Svakome je novo, uzdahnula je, zabrinuta za nevolju svijeta.
Mali je išao iza nje. Svijetle puti, plavokos, lijep kao anđeo. Takav da mu i njeno iskusno oko teško može prepoznati godine. Može biti da mu je dvadeset i pet, ali isto tako mu je možda i petnaest. Djeca su otišla u rat. Njena djeca. Samo što taj rat nije negdje daleko, na frontu, nego je odmah tu, na ulici, čim izađeš iz haustora i avlije.
On je, za razliku od crnog, obziran i pažljiv. Zna da ona brže ne može. Ne bi mogla ni da je u cipelama. A sreća da su papuče nove. Kupila ih je u onom mjesecu pred rat. Išla nešto niz čaršiju, bio lijep dan, isti ovakav, pa joj nešto došlo u pamet da će sve biti dobro, i ušla u dućan te kupila papuče.
Biva tako. I vidiš, sad su joj te papuče dobre.
– U Boriša Kovačević – tiho će mali.
– A u Osnovnu školu Boriša Kovačević si išao! – obradova se ona.
Pokušavala se sjetiti tamošnjih učiteljica, ali nije išlo. Davno je to bilo. A nikad nije bila dobra s imenima. Pamti lica svih dječaka i djevojčica kojima je bila učiteljica. Pamti i gdje su, u kojem dijelu razreda i u kojoj klupi sjedjeli, ali imena nikako. Ako ih trideset godina nije vidjela, opet prepoznaje tu djecu na licima i u držanju odraslih ljudi. Onda im se na ulici obrati, ali imena im ne zna. Nego im kaže: sine moj, djevojčicama kao i dječacima, a ustvari sredovječnim gospođama i ćelavim, trbušastim činovnicima, radnicima, inženjerima i doktorima. Oni je tad gledaju, i teško je prepoznaju. Ne sjećaju se da su išli u školu. Ona im onda kaže: sram te bilo, ja sam ti bila učiteljica. Tad se svaki od njih nasmije. Zna ona s djecom…
E, tako ne pamti ni imena učiteljica iz škole Boriša Kovačević. A zna ih svaku u glavu. Među njima bio i jedan učitelj. Mlad, stidljiv i rumen ko curica. A Crnogorac! Svi ga zezali.
Pod nogama joj je sve strmije. Asfalt sve suhlji. Skoro se neće ni vidjeti da je bila kiša. Kada se osvrne, a nešto je tjera da se osvrće često, vidi kako se u mukloj tišini isparava grad. Njezin grad, tu se rodila i tu je ostala. Mogli su otići, ali eto nisu. On sad počiva na Barama. Sreća, pa nije doživio ovaj rat. Ne bi on to mogao. Srce bi mu puklo. Dok su bili mladi, ona bi još i da ode, da vidi svijeta i gradova. Milije joj nekako bilo u Beogradu, jer je Beograd bio veliki. Pa i u Zagrebu. A on joj govorio: šuti, stani, bona jadna, gdje ćeš odavle? A ona njemu: gradovi, gradovi, gradovi. I onda kad više nije znao što bi joj rekao, on bi joj govorio: pa kako ćeš ostaviti djecu? Ona bi mu tad rekla: dobro, dok izvedem ovu generaciju, ali onda idemo. I tako nikad nisu otišli.
