Etgar Keret, jedan od najpopularnijih izraelskih pisaca današnjice, piše o aktualnoj situaciji u Izraelu.
IDUĆI PUT
I opet su stotine raketa ispaljene na izraelske gradove, i opet je gnjevni vojni analitičar Kanala 12 u studiju zahtijevao reakciju onesposobljavanja. I opet su uplašeni građani objašnjavali dopisniku s terena da ovaj put moramo na njih udariti svim raspoloživim sredstvima i završiti stvar, kao da se događa nešto nesvakidašnje, što se pojavilo niotkuda i sve nas iznenadilo. Prema izvješćima, ovo je tako jedinstvena i neočekivana pojava da je čak ni naša hvaljena vojna obavještajna služba nije mogla predvidjeti niti nas na nju upozoriti, kao da se ne radi o nečemu što već nismo tri puta proživjeli tijekom prethodnih vojnih operacija u Gazi i vjerojatno ćemo opet proživjeti za godinu ili dvije.
No čak i ako nitko od nas ne želi shvatiti kako je ovaj košmar počeo, svi u srcu već znamo kako će završiti: kao odgovor na Hamasovo raketiranje, koje će odnijeti brojne ljudske žrtve, bombardirat ćemo više zgrada u Gazi kako bi naš neprijatelj platio još višu cijenu, rastavit ćemo svoje neispravne kapacitete zastrašivanja i usmrtiti još visokih dužnosnika Hamasa, koje će brzo zamijeniti drugima, kao i niz “nevezanih” građana i djece. Svijet će se šokirati smrću palestinskih građana i djece, a mi ćemo optužiti svijet za licemjerje i dvostruka mjerila, Međunarodni sud u Haagu htjet će provesti istragu, a mi ćemo htjeti da prvo prizna da je antisemitska, a na kraju, kada se igrokaz izvede do kraja… počet ćemo sve ispočetka.
Shimon Riklin, desničarski novinar i medijska ličnost, na Twitteru je objavio da “u normalnoj zemlji, polovica Gaze već bi bila u plamenu”, dakle važno je istaknuti da u normalnoj zemlji Itamar Ben Gvir ne bi ušao u Knesset, te ne bi, kao i rasistička organizacija Lehava, otvorio svoj takozvani parlamentarni ured, koji se sastoji od dvije plastične stolice u istočnojeruzalemskoj arapskoj četvrti Sheikh Jarrah. U normalnoj zemlji ministar jave sigurnosti Amir Ohana, koji voli reći da je odgovoran za sve, no kriv ni za što, ne bi inzistirao na promjeni statusa granica istočnog Jeruzalema kako bi se blokirale stepenice Vrata Damaska usred Ramadana. U normalnoj zemlji izraelska policija umjerenije bi reagirala na nemire, kao što je činila u prošlosti, te ne bi bacala ručne granate na džamiju Al-Aqsa, čije će eksplozije odjeknuti širom svijeta. Normalna zemlja borila bi se protiv Hamasa svime što može, no jasno bi shvaćala da takva borba, koliko god krvava, ne može iskorijeniti napetosti, sukobe, anarhiju i osjećaj zakinutosti koji su toliko prisutni u Lodu, Jaffi i istočnom Jeruzalemu. Shvatili bi da korijeni jezivih užasa koji divljaju njihovim ulicama sežu duboko i da ih se ne može riješiti samo silom i zastrašivanjem. U normalnoj zemlji shvaćali bismo da mora doći do promjene, a da je formiranje vlade koja uključuje i arapsku stranku kolektivan napor koji će pomoći riješiti problem s izraelskim Arapima i za njih.
No mi nismo ni normalna zemlja, ni zemlja koja je spremna priznati svoje pogreške. Nema veze, idući put stvarno ćemo ih izbombardirati pošteno i jednom za sva vremena dovršiti tu priču.
S engleskog prevela Ivana Ostojčić
Knjige Etgara Kereta pronađite ovdje.
