Polje, slama, žudnja bomba je u jeziku; ona je neočekivano razigrana ali emotivna, gusta ali prohodna, nepredvidivo meandrira u mnogim smjerovima, od književnog polja i filozofije do malih čuda svakodnevnog, i što je najvažnije – glasno poziva čitateljice i čitatelje na dijalog. Evelina Rudan neopterećeno razgovara s kanonom, književnim teorijama, tipovima ljubavnog diskursa, pokušavajući uspostaviti novo, slobodnije mjesto u povijesti pisanog svijeta. 

Ljubav je u zbirci prikazana kao univerzalna, ali istovremeno i osobna, često neostvarena ili jednostrana. Kroz motive čežnje, žudnje i svakodnevnih interakcija, autorica istražuje složenost ljubavnih odnosa. Rudan ljubav i čežnju smješta u kontekst običnog, ali duboko emotivnog iskustva, oslikavajući intimne trenutke s prizorima iz svakodnevnog života.

Lirska junakinja Eveline Rudan žudi, ali uspješno izbjegava predviđene granice ženske lirske žudnje, preosmišljava ih i opstruira, gradi iznova u igri i ironiji (samoironiji), a da istodobno uspijeva oblikovati jak zanos. Njezina je uloga dvostruka; istodobno zavodi izmišljeni objekt svoje ljubavi i stvarne čitateljice i čitatelje pomno oblikovanim tekstualnim strategijama koje

proces zaljubljivanja propituju i kao proces oblikovanja lirskog teksta.

Zapisati, opisati i napisati ljubav, ali i osloboditi ženski lirski subjekt od nametnute ozbiljnosti te ljubavi, sve je to naumila Evelina Rudan. I sasvim je očito da je u tome uspjela. Iako zbirka obrađuje ozbiljne teme, često je prožeta ironijom i humorom, što joj daje dodatnu slojevitost i pristupačnost.

Polje, slama, žudnja književno je slavlje, knjiga poezije koja će se pamtiti, koja će se iz ruke u ruku predavati kao malena doza lijeka za naše ubrzane živote, koja će spavati kraj kreveta, biti bliska prijateljica, kako to već samo izvanredna poezija može.