Autorica: Marija Ott

Nedavno je izašlo novo izdanje priča Antuna Šoljana “Ovo i druga mora” (Vuković & Runjić, 2024.), prvi put objavljeno u 1975. u Školskoj knjizi. Kad sam prvi put vidjela ovu knjigu s ilustracijama Vjekoslava Brešića, još u starom izdanju, mislila sam da ću je samo prelistati jer mi je djelovala nekako neobično – a na kraju sam je zatravljeno čitala, zgotovila je u dahu. Te čudesne priče o čežnji za nepoznatim morskim prostranstvima i neotkrivenom kopnu, o karizmatičnim mornarima, sudbinama starih brodova i mističnim geografskim kartama podsjetile su me na što mislimo kad kažemo da je književnost novi pogled na jezik. 

Kako kaže pisac Jan Parandovski u knjizi Alhemija reči (1956): 

Osvježavanje reči svakodnevne upotrebe – to je svakako jedan od najvećih i najlepših poduhvata na polju jezika. Najobičnije i najpoznatije reči odjednom nam otkriju neko svoje neočekivano značenje i zablistaju snagom pritajenog života. Iz dubokih podzemnih naslaga vadi se ono što dotada jezik nije uspeo da izrazi. Kako se to dešava, pokazuje nam analiza jedne dobru pesme ili stranice dobre proze. Pod piščevim perom susreću se reči koje se ranije nisu srele, glagoli stupaju u službu dotada nepoznatih radnji, a imenice stiču nove domene vlasti. Međutim, u razgovornom jeziku, u slaboj literaturi i banalnoj publicistici, reči se dosađuju i muče u ukalupljenim vezama. Jedni isti pridevi stalno se vuku kao senke za svojim imenicama. Fraze ukočene, metafore gnjile. Plesan, žabokrečina, ustajala voda. Taj skamenjeni svet očekuje pesnikov životvorni dah… 

Mislim da me upravo zato tako velik broj naslova suvremene književnosti ostavlja ravnodušnom – jer im je jezik ukočen, banalan, nepoticajan, neuzbudljiv… previše običan i očekivan. 

Zato je toliko važno ponovno izdavati stare dobre knjige – kao što u posljednje vrijeme čine izdavačke kuće Bodoni, Petrine knjige, a sada evo i Vuković & Runjić – kako bismo se podsjetili kako se pisalo i razmišljalo nekad. I kako bismo imali šarolikije aršine za usporedbu i definiranje što mislimo kad kažemo da je neka knjiga dobra, da je odlična ili poticajna. Znate onu poznatu Murakamijevu izreku: ako čitaš samo knjige koje i drugi čitaju, mislit ćeš isto ono što oni misle! Pa iako je to malo simplificirano – svakako se moramo odmaknuti od sadašnjeg trenutka, vratiti se klasicima, tekstovima koje stalno iznova možemo iščitavati i interpretirati – i onda iz te pozicije vrednovati ono što imamo danas. Jer ako čitamo samo mlake i klišeizirane suvremene tekstove – uskoro će nam se početi činiti da nikad drugačijih tekstova nije ni bilo!

Zato smo u veljači o Šoljanovim pričama “Ovo i druga mora” raspravljali na čitateljskoj radionici Kabinet čuda. Iznenađene, neke su polaznice mailom dodatno provjeravale jesu li dobro shvatile da čitamo baš tu knjigu – jer piše da je za djecu? A ja sam baš htjela da čitamo nešto dobro za djecu. Jer vrhunska je književnost za svih – i odrasli mogu uživati u “Alisi u zemlji čudesa” (koju je najbolje preveo baš Antun Šoljan!), u knjigama Lemonyja Snicketa, Beatrix Potter ili Roalda Dahla. Problem je u tome što smo okruženi s puno plitkih i didaktičnih sadržaja za djecu – koji zapravo nisu ni za djecu ni za odrasle. Zato svakako pročitajte i Šoljanov esej “Za djecu ili protiv djece” iz 1966. g., koji sam objavila na blogu Tekstovnica. 

Čitajte i Šoljanove eseje objavljene u knjigama “Zanovijetanje iz zamke” (Znanje, 1972.) i “Sloboda čitanja” (GZH, 1991.) – kritični su i lucidni, pravo osvježenje u današnje vrijeme.

Pogledajte i preporuku za čitanje priča “Ovo i druga mora”.